R
ijaliti je višeslojni, „gradski“ roman u kojem se prepliću razne verzije različito zapamćene prošlosti.
Glavna ličnost romana „RIJALITI“ je onaj isti Ljupče koji nas je uveseljavao svojim mladalačkim lutanjima ispričanim u romanu „Goldberg i Rozalinda“. Radnja romana se odvija u Beogradu, jedne avgustovske subote 2003. godine na dan kada je umrla majka glavnog junaka. Sada je Ljupče živahni sedamdesetogodišnjak, koji je prvi put došao iz Afrike u Beograd otkako se Jugoslavija raspala.
Ophrvan gubitkom majke, čiji spektar mu pritiska savest i zaprepašćen promenama u mentalitetu svojih drugara koje su se dogodile dok je živeo u Africi, Ljupče proleće kroz svoje varljive uspomene kako bi povratio osećaj realnosti.
Autoprotret autora, 1983.
Baba-Vera kao devojčica.
Poseta Predsednika vlade Saveznoj upravi carina.
U austrijskim Alpima.
Ribar Džomo.
Osnovni ton romanu daje Ljupčetov afrički drugar ribar Džomo, neka vrsta mudraca koji utiče na Ljupčetovu savest. Celokupna priča je u stvari oživljavanje Džomoovih reči:
„Prvu noć posle smrti majke sanjao sam ceo svoj život! Ali u tom snu, sve je bilo drugačije nego što sam pamtio! Mi, Afrikanci, verujemo da duh mrtve majke, pre nego se preseli u drugi svet, dođe da ti kaže sve ono što je propustila da ti kaže za života! I onda, sve što ti je pre toga bilo mutno – postaje odjednom jasno!“
„RIJALITI“ donekle podseća na Kurosavin kultni film „Rašomon“, jer takođe prikazuje subjektivnost i relativnost istine. Međutim, dok je „Rašomon“ opterećen patosom, „Rijaliti“ je lepršava priča u kojoj se provlače razne erotske uspomene, kao protivteža ozbiljnijim temama o aberativnim pojavama koje su bile karakteristične za period raspada Jugoslavije!
Kako radnja romana odmiče, i kako umor lomi Ljupčeta – tako počinju da se mešaju san i java, a ličnosti dobijaju nove, mnogo dramatičnije osobine. Radnja romana se prenosi u neku novu stvarnost koja se odigrava na probi za televizijski rijaliti šou.
Odlomak iz romana
Noć na Kalenića pijaci.
... ... „Znači to je ta tvoja Nata, o kojoj si nam toliko pričao! Stvarno, mnogo opasna ženska!“
Onda se naglo okrenula i izdrala na svog muža i na Boška: „Šta ste bre vas dvojica stali? Hajde napred! Hoću da vas imam pred očima!“ Odmah su je poslušali i ušli u prolaz između pekare i bakalnice koji je vodio u unutrašnjost pijace.
Čim smo zašili u mrak pijace, zapahnuo nas je miris natrulog voća, luka i lubenica. Kamene ploče kojim je pijaca bila popločana, bile su mokre, pa su i one dodavale svoju notu mirisima. Mora da su čistači nedavno protutnjali ovuda sa svojim šmrkovima! Kako smo ulazi dublje u lavirint pijace, mrak je bivao sve gušći. Jedino se indirektno svetlo uličnih svetiljki ljeskalo sa metalnih ploča kojima su tezge bile pokrivene.
„Volim ovu pijacu,“ rekao sam tek da nešto kažem. „To mi je deo detinjstva. Znaš, kada sam bio dete, ovaj prostor je bio ogromno blatište posuto gomilama konjske balege! Pijaca je bila samo onaj deo gde su sada mesare. Sve ovo ovde je bilo zakrčeno zaprežnim kolima na kojima su seljaci dovozili svoje proizvode. Prodavali su ih, ili sa samih kola, ili bi ih poređama kojimali po zemlji. Ali ovde su bile priređivane i cirkuske predstave!“
„Znam, pričala mi Mama. Ona je kao klinka dolazila da gleda akrobatu Aleksića; onog što je kidao lance i što se zubima držao za avion!“
„Da, da, da. I ja sam dolazio da mu se divim! Ali moram da priznam; više sam dolazio zbog njegove asistentkinje. Bila je to klinka iz moje ulice; samo godinu dana starija od mene. Mnogo zgodna! Naročito u njenom šljokicama posutom trikou! Svi smo bili zaljubljeni u nju!“
„E, to mi mama nije pričala. A šta je sve radila ta asistentkinja? Šta je ona umela da izvede zubima kada ste svi odlepili za njom?“ Zakikotala se!
Baš mi je bilo prijatno u Gordaninom društvu! Nisam mogao da izaberem bolje društvo za dan kada me je Mamina smrt zgromila. Gordanin blago promukli glas i onaj miris jesenjeg lišća držali su Mamin spektar po strani.
Upitao sam je jedno osetljivo, intimno pitanje: „Reci mi, molim te, šta ti bi da maločas pred Natom onako nasapunjaš Slavka? Imao sam utisak kao da ga optužuješ za vaš životni stil. Koliko se ja sećam – ti si bila ta kojoj se dopadalo da živite u otvorenom braku.“
„Ljubo, priznajem da je lepo imati pakt s rođenim mužem koji ti omogućava da i jedan i drugi imate slobodu ... Ne, pogrešno sam rekla – ne slobodu, nego instant oproštaj za slabost koju svaki čovek oseti s vremena na vreme. Međutim, organizovati ceo život tako da je sve podređeno seksualnoj slobodi – je čist idiotizam! Isti idiozitam, kao i droga! A Slavko se načisto otrovao seksom! Nema ničega, što mu je lepše od tog čudnog mazohističkog uživanja, pa me bukvalno podvodi drugim muškarcima! Znaš, moje seksanje sa drugima je verovatno jedina stvar koja ga iskreno uzbuđuje.“
Zastali smo ispred jedne od tezgi. Sada su mi se oči privikle na mrak. Skučena vidljivost i moja mašta su je podmladili. Izgledala je kao ona Gordana od pre trideset godina; neobuzdana srednje-školka, radoznala, razigrana i raspevana!
Gordana je prešla rukom preko tezge da proveri da li je suva; odložila je buket sa irisima, a onda je kao neka devojčica, zadigla suknju do pola butina i naskočila na plehanu površinu. U mraku je sevnula belina njenih butina!
„Ljubo, moram da ti priznam da mi je dojadio naš životni stil i sve to nasumično seksanje! Znaš, sve se svelo na to da nađeš oglas: 'Takav i takav par, hoće da se druži'. I onda taj par pozoveš u goste, pa se već nakon pola sata nađeš u krevetu sa nekim totalnim neznancem, da ga puštaš u svoju utrobu! Hej – shavati, to može i da boli!“
Počela je da grize usne i da vrti glavom. „Zar ja nemam pravo da raspolažem svojim telom? Znaš, po nekada pomislim da se sve to svingerisanje izrodilo u svoju suprotnost! Umesto da nam odbacivanje seksualnog monopola otvori vrata u slobodu – ono je samo potvdilo taj monopol. I to na najvišem mogućem nivou! Slavko je postao gospodar mog tela do te mere da može da ga ustupa svakome kom je njemu drago!“
Odjednom sam osetio ljutinu! Slavko ju je načisto upropastio! Njene reči – ono kako je Slavko bukvalno podvodi drugim muškarcima – su me potresle! Pred očima mi se stvorila slika kako se Gordana svlači, leže na krevet i širi noge! Pa kako se onda neki neznanac sprema da legne preko nje! Da je podjarmi! Međutim, umesto da nastavim da se zgražam, odjednom sam osetio da me to uzbuđuje! Kakva to sila vlada našim, muškim dušama i tera nas da se takmičimo sa drugim mužjacima?
„Naravno, vi muškarci to uopšte ne možete da shvatite! Vama je važno da ga umočite, a nama, ženama, je daleko važnije da nam ta intimnost bude poduprta lepotom osećanja da se spajaš s nekim ko ti je mio.“
„A da li si mu to i rekla?“
„Nisam. Nisam imala srca da mu kvarim zadovoljstvo! A moram da priznam da je i meni prijalo da verujem da imam slobodu. Ja više i ne znam sa koliko muškaraca sam se seksala, ali njih ne mogu da računam. Oni su nešto kao proizvod mašte. Znaš ono – kao što neke žene, dok se seksaju sa svojim mužem, fantaziraju da imaju seks sa nekim čuvenim glumcem ili pevačem, pa čim se zadovolje – one ga zaborave! Isto tako se i ja seksam sa nekom utvarom. Jer ti muškarci nisu bili ono što je meni trebalo. Meni je trebalo ono što će tek da sledi kada se opet spojim sa Slavkom! Koje je to ludilo – jebem se s nekim Jovanom, ili s nekim Pantelijom, a sve vreme jedva čekam da se dokopam muža! Molim te, veruj mi! Jedino pravo uživanje koje sam imala je bilo kada bih se ponovo našla u zagrlaju sa Slavkom! Seks sa njime je bivalo pravo oslobađanje i trijumf ljubavi! A on bi me, valjda u nastupu ljubomore, grlio, lizao, plakao i izjavljivao mi ljubav! A to je nešto čime druge žene ne mogu da se pohvale, pogotovu ne, posle trideset godina braka!“ „Pa što se onda buniš!“
„Teško je to objasniti. Pre svega, ja neizmerno volim Slavka! Njegova sreća – je i moja sreća! Njegova bol – je i moja bol! Njegovo zadovoljstvo – je i moje zadovoljstvo! Veruj mi, nema lepšeg osećanja kada imaš u nekoga neograničeno poverenje i kada si svestan da i taj drugi ima neograničeno poverenje u tebe. Mi smo kao jedan organizam! Slavko mi je bio prvi muškarac! A na neki način i jedini! Seksala sam se sa desetinama raznih muškaraca, ali je Slavko jedini sa kojim sam vodila ljubav!“
„Hej, vas dvoje!“ Začuo se Slavkov glas iz mraka pijace. „Niste se valjda izgubili?“
„Nismo!“ Gordana se prodrala. „Samo vi idite i zauzmite astal.“ Onda se obratila meni. „Sigurna sam da misli da sam te smuvala! Neka ga neka misli!“ Nastavila je da se smeje.
Odjednom sam se i ja vratio nekih tridesetak godina u prošlost kada mi je želja za seksom potiskivala sve druge sadržaje. Međutim, Mamin lik se probudio da me vrati u okvire građanske pristojnosti. Trebalo bi da smesta krenemo za Slavkom i Boškom. Bilo mi je neprijatno ako sada misle da smo namerno zaostali. Nasmejao sam se, uglavnom iz učtivosti.
„Ljubo, kada već razgovaramo ovako iskreno, moram da priznam da meni ipak i te kako prija da se s vremena na vreme seksam sa nekim novim! Nema ni muškarca, ni žene koji barem u mašti nisu bili neverni. Ima nečeg okrepljujućeg u promeni seksualnog partnera. Priznaj, daje tako!“
„Jeste,“ počeo sam nesigurno. Da bih joj dao do znanja da sam iskren, dodao sam: „Nije samo uzbudljivo osetiti neki novi miris i napipati drugačuju kožu i drugačije obline, nego, barem kod nas muškaraca, postoji i satisfakcija da smo uspešni kao mužjaci. Da smo se afirmisali! Da smo ...“
„Slično je i kod nas žena. Međutim, kod nas žena, to nije afirmacija ženskosti, nego potvrđivanje da nismo izgubili svoju privlačnost. To je reafirmacija slobode; pročišćenje emotivne učmalosti! Sećaš se da sam, dok smo sedeli u kafiću, ispričala kako sam Boška, prilikom njegovog vatrenog krštenja, povukla u drugu sobu. To sam učinila jer sam znala kako se grozno oseća! Znaš, Boško je daleko finiji nego što izgleda. On mora da ima ženskih hormona i da takođe ima svu onu uzdržanost koju imamo i mi žene. Vidiš, s njim mi je bilo i lako i lepo! Jer smo se znali; i jer sam ga cenila. S tobom bih ovog časa mogla da idem u krevet, ali ne recimo i sa onim kelnerom koji nas je služio. A Slavku je potpuno svejedno s kim idem u krevet. Sve što želi – to je da oseti ljubomoru!“
Mamin lik, onako ispijen i beo – i dalje je dežurao i nagovarao me da skratim razgovor sa Gordanom. Dok sam pokušavao da ubedim Mamu da je sve pod kontrolom, mora da sam propustio nekoliko Gordaninih rečenica. Uključio sam se tek kada je već došla do antiteze nečeg što je pre toga objašnjavala: „ ... ali ne na industrijskoj bazi, kako je to počelo da biva! Koliko puta sam čak osećala gađenje prema nekom koji mi je zapao da mi bude partner! To je bivalo suprotno od slobode. Evo, baš ovog trenutka mi je palo na pamet da tu našu bračnu slobodu i svingerisanje poredim sa politikom! I to sa ovom našom, srpsko-jugoslovenskom politikom!“
„Hahahaha! Odakle ti sad to pade na pamet? Ali priznajem, to je odlično poređenje! Ono do Četvrtog plenuma mu dođe kao naš tipičan balkanski brak, gde žena dobije batine, čim pogleda preko plota! Pa onda odjednom, posle Plenuma – sloboda! Tobože, možeš s kim hoćeš, ali ti je ipak jasno da možeš samo s onim s kim ti dozvole ...“
„Tačno! Po onda onaj izvitopereni nastavak socijalizma za vreme Miloševića. A sada kada su nas naše 'demokrate' oslobodili i od te slobode – širimo noge za svakog ko plati više! Znaš Ljubo, izgleda da nema prave slobode. A svi smo je tako željni!“
Složio sam se, ali sam dodao: „Znaš, dole u Africi imam jednog drugara, ribara ...“
„Onog što si već pominjao ‒ ono ti, kao Kastaneda?“
„Da, da. E vidiš taj Džomo mi je jednom prilikom rekao sledeće: 'Prave slobode nikada neće biti, jer je lična sloboda svakog od nas ograničena slobodama svih ostalih koji žive sa nama u istom okruženju.'“
Nažalost, Džomova mudrost se nije dotakla Gordane. Možda je nije ni čula; odjednom je delovala kao da je odsutna. Iz čistog mira i van svakog konteksta upitala me je: „Čik pogodi šta bih sada radila!“
Dok sam smišljao šta da joj odgovorim, Gordana me je uhvatila za šaku i povukla je pod suknju, u svoje međunožje! Bio sam zgromljen, ali se nisam opirao. Nije nosila gaćice i prsti su mi se orosili od njenog uzbuđenja. Setio sam se: bile su to one crvenkasto-zlatne dlačice koje su me raspametile pre sto godina, kada sam doživeo ono što mi je mozak istisnuo iz sećanja. Zapahnuo me je diskretan miris usoljene ribe – miris koji me je decenijama dizao u nebo! Isti onaj miris koji sam prvi put osetio kao petnaestogodišnji dečak kod naše komšinice Dobrile. Prineo sam prste nosu i istog trenutka dobio snažnu erekciju!
Šapnula je: „Jel' se sećaš kako si se raspametio kada si video da mi je ribica crvena kao šargarepa?“
„Jel' ti osedela?“ Glas me je odao. Bio je suv iz uzdrhtao. Da nije bilo Maminog spektra, verovatno bih popustio pred njenim naporima da izvojuje instant slobodu! Gordana je osetila moju uzdržanost i rekla: „Bolje da krenemo.“
Izišli smo iz pijace i našli se na ulici Maksima Gorkog koja je vodila ka Pašinom Brdu. Slavko i Boško su nas čekali na ulazu u restoran Kalenić.