„Rijaliti“

Izdavač, Čigoja Štampa, Beograd, 2021. 294 stranice



R ijaliti je višeslojni, „gradski“ roman u kojem se prepliću razne verzije različito zapamćene prošlosti.

Glavna ličnost romana „RIJALITI“ je onaj isti Ljupče koji nas je uveseljavao svojim mladalačkim lutanjima ispričanim u romanu „Goldberg i Rozalinda“. Radnja romana se odvija u Beogradu, jedne avgustovske subote 2003. godine na dan kada je umrla majka glavnog junaka. Sada je Ljupče živahni sedamdesetogodišnjak, koji je prvi put došao iz Afrike u Beograd otkako se Jugoslavija raspala.

Ophrvan gubitkom majke, čiji spektar mu pritiska savest i zaprepašćen promenama u mentalitetu svojih drugara koje su se dogodile dok je živeo u Africi, Ljupče proleće kroz svoje varljive uspomene kako bi povratio osećaj realnosti.

Autoprotret autora, 1983.

Baba-Vera kao devojčica.

Poseta Predsednika vlade Saveznoj upravi carina.

U austrijskim Alpima.

Ribar Džomo.

Osnovni ton romanu daje Ljupčetov afrički drugar ribar Džomo, neka vrsta mudraca koji utiče na Ljupčetovu savest. Celokupna priča je u stvari oživljavanje Džomoovih reči:

„Prvu noć posle smrti majke sanjao sam ceo svoj život! Ali u tom snu, sve je bilo drugačije nego što sam pamtio! Mi, Afrikanci, verujemo da duh mrtve majke, pre nego se preseli u drugi svet, dođe da ti kaže sve ono što je propustila da ti kaže za života! I onda, sve što ti je pre toga bilo mutno – postaje odjednom jasno!“

RIJALITI“ donekle podseća na Kurosavin kultni film „Rašomon“, jer takođe prikazuje subjektivnost i relativnost istine. Međutim, dok je „Rašomon“ opterećen patosom, „Rijaliti“ je lepršava priča u kojoj se provlače razne erotske uspomene, kao protivteža ozbiljnijim temama o aberativnim pojavama koje su bile karakteristične za period raspada Jugoslavije!

Kako radnja romana odmiče, i kako umor lomi Ljupčeta – tako počinju da se mešaju san i java, a ličnosti dobijaju nove, mnogo dramatičnije osobine. Radnja romana se prenosi u neku novu stvarnost koja se odigrava na probi za televizijski rijaliti šou.


Odlomak iz romana



Noć na Kalenića pijaci.


... ... „Znači to je ta tvoja Nata, o kojoj si nam toliko pričao! Stvarno, mnogo opasna ženska!“
Onda se naglo okrenula i izdrala na svog muža i na Boška: „Šta ste bre vas dvojica stali? Hajde napred! Hoću da vas imam pred očima!“ Odmah su je poslušali i ušli u prolaz između pekare i bakalnice koji je vodio u unutrašnjost pijace.
Čim smo zašili u mrak pijace, zapahnuo nas je miris natrulog voća, luka i lubenica. Kamene ploče kojim je pijaca bila popločana, bile su mokre, pa su i one dodavale svoju notu mirisima. Mora da su čistači nedavno protutnjali ovuda sa svojim šmrkovima! Kako smo ulazi dublje u lavirint pijace, mrak je bivao sve gušći. Jedino se indirektno svetlo uličnih svetiljki ljeskalo sa metalnih ploča kojima su tezge bile pokrivene.