Sva četiri činioca su podjednako važna i međusobno isprepletana, tako da se ni jedan ne može izdvojiti kao najznačajniji.
U ovom poglavlju ću se ograničiti isključivo da još jednom rezimiram Sistemske, unutrašnje-političke razloge.
Slično kao što je bio slučaj sa Kraljevinom Jugoslavijom, tako je i konačan raspad SFRJ, bio posledica neadekvatno rešenih političkih i etničko-religijskih suprotnosti. Međutim, u okviru tih suprotnosti, kada se govori o SFRJ treba svakako razmotriti još dva vrlo značajna činioca koji se moraju pripisati Titu kao njegove lične greške. Prva velika greška je bila Titovo nestrpljenje da se još za života osvedoči da je njegov san idealnog društva zaživeo; a druga, negativna kadrovska selekcija kojom je sebi obezbedio nedodirljivu ulogu vrhunskog političkog arbitra.
Tito je, kao i svi revolucionari, gajio iluzije, da će prebražaj Jugoslavije uspeti da zaokruži za svog života u čemu nije uspeo. Jugoslevenska revolucija, ili bolje da kažemo preobražaj je doživeo istu sudbinu kao i sve prethodne revolucije.
U svega 40 godina, koliko je Tito imao na raspolaganju, nije se mogla izvršiti takva suštinska promena ljudskih mentliteta da bi preobražaj doživeo krajnji uspeh. Zar nisam već konstatovao da je prvo „trebalo barem dve tri decenije voditi borbu protiv ljudske gramzivosti, pa tek onda postepeno uvoditi novi sistem raspodele“.
U svom nestrpljenju, Tito nije trpeo oko sebe one ljude koji bi ga sputavali da realizuje svoje futurističke ideje, već ih je nemilosrdno potiskivao iz političkog života. Umesto njih okružavao se mediokritetima (čast malom broju izuzetaka) i na taj način ostavio iza sebe politički vakuum. Oni koji su posle Tita pokušali da vode Jugoslaviju, niti su bili spremni, niti dovoljno mudri da shvate da se mora nastaviti sa evolucijom sistema i usaglasiti ga sa dostignućima drugih naroda. Pošto je to već dovoljno obrađeno u prethodnom odeljku, ne bih se dalje na tome zadržavao. Treba međutim još jednom konstatovati da ne bi bilo mesta za delovanje ni drugog ni trećeg činioca da je na vreme izvršena revizija sistema u skladu sa proporukama Krajgerove komisije. Da je to učinjeno, Jugoslavija bi danas bila u porodici najrazvijenijih zemalja Evrope.
Političari koji su se afirmisali posle Titove smrti su bili uglavnom iz generacija koje su bile rođene posle rata i koje nisu mogle da se oslone na lično iskustvo koje smo imali tokom rata i tokom prvih posleratnih godina. Oni nisu imali prilike da dožive užase koje međureligijska mržnja može da izrodi. Naportiv, te posleratne generacije su odrastale i uslovima kada je „bratstvo - jedinstvo“ bilo obavezno, ali i dosadno. Njima je bila strana sva ona pritajena međunacionalna i međureligijska mržnja koja je nasiljem Udbe bila potisnuta u ilegalu. Oni uopšte nisu bili svesni ogromnih opasnosti koje mogu da eksplodiraju iz njihovih nacionalističkih udvaranja biračkom telu.
Krajem osamdesetih godina prošlog veka, u okviru delovanja komunističke partije, u Srbiji su se izdvojile dve, međusobno suprotstavljene struje. Ja ću ih nazvati „stara“ i „nova“. Stara struja je pokušavala da prebrodi krizno vreme sa što manje trzavica i svađa, oslanjajući se na dobro ustanovljene principe partijske discipline i služeči se starom partijskom terminologijom. Tu struju je predvodio Ivan Stambolić, jedan od retkih iz moje generacije koji je uspeo da se afirmiše kao politički radnik i uđe u više ešelone partije.
Vođa nove struje, četiri godina mlađi, Slobodan Milošević (inače „štićenik“ pomenutog Stambolića) je u politički rad uveo novu dikciju. Porast nacionalizma mu je sugerisao da će nacionalističke parole biti uspešnije za mobilisanje masa od onog nekadašnjeg „bratstva-jedinstva“ i sličnih relikvija titoističke prošlosti. Uostalom, tu mu je kao odličan primer poslužila popularnost nacionalističkih ideja u Hrvatskoj, Sloveniji, a donekle i u drugim delovima Jugoslavije.
Dva su elementa koja su doprinela da nacionalizam u Srbiji dobije prevagu nad zastarelom, preživelom dikcijom kojom se služio Ivan Stambolić. Prva komponenta je bilo jačanje SPC koja je, posle pola stoleća života u senci, ponovo počela da se uvlači u politički život. Druga je bio stav vodećih intelektualaca koji su želeli da na krilima nacionalizma uvedu neku vrstu elitizma u politički život. Septembra 1986. godine Srpska akademija nauka donosi svoj čuveni „Memorandum“ u čijoj formulaciji su učestvovali i intelektualci visokog kalibra kao Dobrica Ćosić, Smilja Avramov, Vasilije Krestić, Mihajlo Marković i Kosta Mihailović.
Taj „Memoradnum“ je označio prekretnicu u politici srpskih komunista!
Tačno godinu dana kasnije, na Osmoj sjednici SK Srbije krajem septembra 1987. godine dolazi do velike promene u političkom rukovodstvu Srbije. Milošević uspeva da izbaci iz političkog života svoga nekadašnjeg mentora Ivana Stambolića i da se ustoliči kao jedini i neosporni politički vođa Srbije.
Odbacivanje neophodnih reformi kakve je previđao program Krajgerove komisije, izazvao je duboko nezadovoljstvo u razvijenijim delovima zemlje (u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini). Na XIV, vanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije (kraj januara 1990. godine) došlo je do neminovnog sukoba. Zapadni deo zemlje je tražio korenite reforme sistema, dok su političke strukture istočnog dela zemlje bile za zadržavanje statusa kvo. Nezadovoljstvo slovenačkih i hrvatskih delegata je u Srbiji tumačeno kao pokušaj separatizma i razbijanja zemlje. (Nesreća je bila što je ta kvalifikacija bila barem delimično tačna! Naime, i u Sloveniji i u Hrvatskoj, gde je nacionalizam ponovo zaživeo još sedamdesetih godina, reakcionarni krugovi, uz podršku Katoličke crkve, eskalirali su svoju kampanju i uveli „navijačke filtere“ u političko podzemlje.)
Kao posledica sučeljavanja na tom XIV, vanrednom kongresu, Jugoslavija se našla u istoj situaciji u kakvoj je bila u vreme diktature Kralja Aleksandra.
Pošto je početkom devedestih u Srbiji „komunizam“ još uvek bio daleko popularniji od prozapadnih, „demokratskih“ političkih opredeljenja, Slobodan Milošević je u svojoj političkoj platformi verbalno, ali krajnje neiskreno, zadržao neke elemente socijalizma i jugoslovenstva. Ipak, njegovo glavno, ali isto toliko neiskreno opredeljenje, je bilo krajnje demagoško „srbovanje“ koje je terao do apsurda. Interesantno je međutim, da je narod naseo na njegove prazne priče. Jedno vreme, Milošević je, zahvaljujući svojim nebuloznim nacional-socijalitičkim parolama, obezbedio podršku više od 80% stanovnika Srbije (bez Kosova) i skoro stopostotnu podršku među prekodrinskim i zasavskim Srbima! Međutim, Milošević je odlično znao da neće uspeti da se u tim novonastalim okolnostima nametne kao neprikosnoveni vođa i u onim delovima zemlje koji su već zagazili u demontažu nasleđenog sistema, pa je svoju propagandu ograničio na Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i donekle Makedoniju.
Pod izgovorom da Slovenija ne uplaćuje sredstva od carinskih dažbina u savezni budžet (što je bilo istina), uveo je ekonomske sankcije na robu koja je dolazila iz Slovenije i Hrvatske. To je dovelo do paralize industrijske proizvodnje pre svega u samoj Srbiji. Celokupna dotadanja jugoslovenska proizvodnja je bila zavisna od komponenata koje su proizvođene širom cele zemlje. Kao primer navešću da su sve elektro-komponente za industrije automobila i traktora dovožene u Priboj, Beograd i Kragujevac iz Slovenije. Njih je sada trebalo uvoziti iz inostranstva i trošiti već ionako istanjene savezne devizne rezerve.
Miloševićeva politička platforma se početkom devedesetih potpuno prilagodila nabujalom nacionalizmu. Pod plaštom „antibirokratske revolucije“ i organizovanjem „događanja naroda“, Milošević se od nekadašnjeg „komuniste“ pretvara u nacional-socijalistu i ultra desničara! Interesantno je pomenuti da je njegova propaganda bila upućena isključivo za lokalnu upotrebu i uopšte nije imala bilo kakvu međunarodnu komponentu. Dok su Hrvatska i Slovenija vodile svoju političku kampanju lansirajući polu-istine, pa i izravne laži namenjene inostranstvu, dotle su se slične polu-istine i laži preko lokalnih, srpskih medija koristile da dovedu srpski nacionalizam do usijanja.
Mitinzi, nazvani „događanje naroda“ su bili finansirani na „genijalan“ način. Milošević je preuzeo kontrolu nad štampanjem novca kako bi time, ne samo došao do sredstava za finansiranje svojih propagandnih manevara, već i da bi izazvao veštačku inflaciju i time uzdrmao saveznu vladu. To je bio kriminalan i protiv-ustavni upad u monetarni sistem sopstvene zemlje! „Šarene laže“ koje su štampane u Zavodu za izradu novčanica u Topčideru su preko njegovih saradnika (uglavnom Albanaca!) bile menjane u čvrstu valutu i korišćene za afirmaciju njegove samoubilačke kampanje. Ubrzana inflacija je srušila sve pokušaje savezne vlade da stabilizuje monetarni sistem i gurnula je državu u najgoru finansijku krizu kakvu je svet zapamtio! U takvoj situaciji nije bilo druge alternative, već da se zapadne republike izvuku sa broda koji tone i počnu da pripremaju nezavisnost od Jugoslavije.
Na pomenutom, XIV, vanrednom kongresu SKJ niko nije bio spreman na bilo kakav kompromis. U stvari, jedini mogući kompromis je bilo je pretvaranje Jugoslavije u „asimetričnu“ federaciju, ali takvom kompromisu su se opirali svi, od preambioznih lokalnih političara do savezne državne uprave i vojske.
Prvo slovenački, a zatim i hrvatski delagati su demonstrativno napustili kongres. To je u Srbiji izazvalo talas medijski inspirisanog besa. Srpski mediji, koji su listom bili kontrolisani od strane Miloševiće klike, svu krivicu su prebacili na Sloveniju i Hrvatsku. S druge strane, slovenački i hrvatski mediji su taj bes iskoristili da potpuno neobjektivno prikažu našu domaću situaciju inostranom faktoru, te da svu krivicu prebace na Srbe. Onaj nesrećni događaj koji sam pomenuo još u Uvodu (onaj upad u voz/vlak u Slavonskog Brodu) je bio tek sastavni deo ove propagande. Sada, kada se zrelo razmislim o tom događaju, ne mogu da se otrgnem misli da taj lom u vozu/vlaku nisu izazvali pijani Bosanci, nego da je bio organizovan od samih medija (bilo jedne, bilo druge strane), da bi doprineo podizanju temperature ionako nervoznog i uplašenog naroda.
Ovde moram još jednom da podvučem da je Miloševićeva propaganda bila isključivo usmerena na mobilizaciju podrške „ugroženom srpstvu“, te da je potpuno zanemarila da barem donekle objektvno obavesti inostrani faktor o dešavanjima u Jugoslaviji. Vakuum u objektivnom izveštavanju iskoristili su htvatski i slovenački mediji koji su želeli da svojom neobjektivnom verzijom obezbede međunarodnu podršku secesionističkim namerama njihovih rukovodstava.
Kao još jedan primer medijskog rata pomenuću skandalozni „direktni“ prenos uništenja Ljubljane, glavnog grada Slovenije, koji su preneli neki uticajni zapadni mediji (1991). Tom prilikom je neki slovenački pisac tobože uživo izveštavao iz Ljubljane o pokolju koji su pravili pripadnici JNA, te kako se Ljubljanom širio miris izprženog ljudskog mesa!
Milošević, ne samo da je potpuno zanemario važnost inostranog faktora, već je aktivno sprečavao da prava istina o etničkim sukobima iziđe na videlo, dok je svoju „istinu“ širio i naturao samo u sredinama gde su živeli Srbi. Kako bi ostvario svoje megalomanske ciljeve njemu je bilo potrebno da se srpski živalj oseća što ugroženijim, te da samo u njemu vidi svog nacionalnog spasioca. Nemili događaji na Kosovu gde su albanski ekstremni nacionalisti terorisali srpski živalj, u srpskoj štampi su bili podignuti na nivo histerije kako bi se što više rasplamsala mržnja prema Albancima, ali u isto vreme istina o tim zlodelima nije bila prezentirana internacionalnim činiocima. A bilo je pokušaja da se to uradi. Ondašnji Savezni sekretarijat za inostrane poslove je u saranji sa Institutom za uporedno pravo iz Beograda pripemio „Belu knjigu“ o albanskim zločinima na Kosovu (1990), međutim, Milošević je uspeo da spreči da se ta knjiga podnese Savetu beznednosti UN. (Sa time sam odlično upoznat, jer sam bio koordinator tog projekta.) Da je inostrani faktor bio zvanično obavešten o tome, Milošević bi imao mogućnost da spreči albansko etničko nasilje na daleko mirniji način, bez potrebe da se osloni na vojsku za svoju „spasiteljsku misiju“ na Kosovu. Ili bi barem, ta vojna operacija bila priznata kao legitimna.
Međutim, Miloševiću nije bila potrebna diplomatija. Njemu je jedino stalo do toga da unutar zmelje obezbedi sebi bezrezervnu podršku.
Kadgod bi Miloševiću rejting među pristalicama opao, on je bio spreman da donese neki novi ratni sukob na prostor Balkana koristeći verske razlike. Iako nema sumnje da je ključna figura u rasturanju Jugoslavije bio „srpski vođa“ Slobodan Milošević, ne može se zaobići činjenica da je ukupna politika svih „nacionalnih spasilaca“ bila proizvod rastućeg klero-nacionalizma u svim delovima zemlje.
Možda bi Jugoslavenski koncept budućnosti i preživeo svu pomenutu nesposobnost i malicioznost novih političkih kadrova, da se crkve nisu umešale u politiku i svoje delovanje usredsredile na razbuktavanje klero-nacionalizma. Taj centrifugalni faktor je iskoristio slabost i razjedinjenost tadašnjeg političkog vrha i ponudio svoje anahrone, ali „poetske“ super-nacionalističke programe.